„Tijekom svoje tisućljetne povijesti grad Šikloš i dvorac Šikloš bili su mjesto od velike važnosti. ... uvijek dio mađarske povijesti je šikloška prošlost) Dvorac Šikloš važna je povijesna znamenitost Mađarske. Prve zidine njegove tvrđave podignute su u 13. stoljeću, oko 1260. godine. Prvi pisani spomen je iz 1294. godine i nalazi se u arhivu kaptola u Pečuhu.
Obitelj Šokjoš (oko 900.-1387.) Grb obitelji Soklyós. Obitelj Šokjoš posjedovala je grad Šikloš i kasnije dvorac Šikloš od 900. do 1387. godine. Obitelj je ogranak jedne od najutjecajnijih obitelji Arpadovog doba obitelji Kan pod vodstvom Starog Đule.
Đule Starog unuk, Mikloš, ili njegov sin, Gyula, predpostavlja se da su počeli graditi dvorac oko 1270-ih. Šokjosi nisu prestali maltretirati ostale zemljoposjednike, a kao rezultat njihove borbe za vlast, kontinuirano su gubili svoje bogatstvo i utjecaj na dvoru. Konačno je ugarski kralj Žigmund (1368.-1437., dokrajčio njihovu vlast. Obitelj je osramoćena, lišeni su svih činova i posjeda.
(1387.-1395.) Kakas i obitelj Pasto
Laslo Kakas i Janos Pastoi dobili su posjede osramoćenog gospodara Šikloša. Posjed dviju obitelji bio je samo uskršnje kraljevstvo. Golemi posjed došao je u ruke obitelji Garai prije 1395. godine.
(1395.-1481.) Obitelj Garai
Grb obitelji pojavio se za vrijeme vladavine Mikloša Garaija (?-1386.), kralja Luja Velikog (1342.-1382.). Obitelj je odigrala važnu ulogu u mađarskoj povijesti. Mikloš je bio mačo ban, pa hrvatski ban.
Sin ml. Mikloš Garai, jedan od najtalentiranijih državnika toga doba, kupio je dvorac Šikloš. Bio je sljedbenik i pristaša kralja Žigmonda Garaija. Kad su se mađarski gospodari pobunili protiv kralja, on je doveo Žigmonda u dvorac Šikloš. Od siječnja do listopada 1401. kralj je bio u pritvoru u dvorcu Šikloš.
Za vrijeme obitelji Garai grad Šikloš i dvorac Šikloš zauzimali su središnje mjesto u zemlji. Bilo je to poprište nacionalnih i europskih odluka. Mikloš Garai mlađi bio je palatin zemlje tri desetljeća, do 1433. godine. U to je vrijeme dvorac Šikloš bio jedan od najjačih dvoraca u zemlji. Nakon smrti Mikloša Garaija mlađeg 1433. godine imanje i dvorac naslijedio je njegov sin Laslo Garai. Godine 1441.
Godine 1447. Laslo Garai imenovan je palatinom zemlje. Sin Lasla Garaija, Job Garai, umro je bez nasljednika 1481., pa su njegovi posjedi vraćeni kralju. Uspomena na Joba Garaija sačuvana je na jednoj od slika u kapeli dvorca Šikloš.
(1481.-1507.) Janoš Corvin i Andraš Both Bajnai
Job Corvin, umro je bez nasljednika. Kralj Matyaš darovao je dvorac i posjede svom sinu, knezu Janošu Corvinu (1473.-1504.). Međutim, 1494. Janoš Corvin prodao ga je poznaniku, Andrašu Bothu Bajnaiju. Kad je Andraša Both 1505. Kralj Ulászló II. imenovao slavonskim banom, a središte svog posjeda uspostavio u Siklósu palatin Imre Perinyi uzeo je dvorac Andrašu Bothu i njegovom bratu 1507. godine zbog njihove pobune.
(1507.-1543.) Obitelj Perinyi
Pojavio se u vrijeme vladavine Ulaslo II. Od 1504. do 1519. nosio je titulu palatina. Zauzeo je dvorac Šikloš 1507. Nakon smrti svoje prve žene, Magdolne Batori, oženio se Doroteom Kanižai, udovicom Petera Gereba. U odsutnosti kralja, između 1509. i 1511. bio je upravitelj zemlje. Za vrijeme Perinyjevih dvorac je znatno pregrađen. Nakon smrti Imrea Perinyija 1519., dvorcem je kratko vrijeme upravljala legendarna Dorotea Kanižai. Imre Perinyi je imao dva sina, starijeg Ferenca Perinyija (oko 1500.-1526.), koji je bio biskup Nagyvarada od 1508., mlađeg Petera Perinyija (oko 1502.-1548.), koji je naslijedio očeve posjede i dio njegove titule, a od 1519. bio je i krunski stražar. Oba dječaka borila su se u bitci kod Mohača 1526. godine. Ferenc je poginuo na bojnom polju. Dorotea Kanižai, koja je sa svojim kmetovima pokapala žrtve Mohačke bitke, pronašla je i Ferencovo tijelo. Peter Perinyi je nakon bitke kod Mohača najprije dao krunu Janošu Sapojaiju, a nakon što je 10. studenoga 1526. okrunjen, dao je 1527. i Ferdinandu I., koji je te godine također okrunjen za kralja.
(1543.-1686.) Turska okupacija
Malkoč-begova džamija Turci su zauzeli dvorac 1543. godine nakon višednevne opsade. Mihalj Vass, kapetan dvorca, dugo je odolijevao nadmoćnoj sili. Odustao je tek kad je u unutrašnjem kaštelu ponestalo baruta i uspio je ispregovarati s Turcima kako bi branitelji mogli slobodno otići. Turci su ovo obećanje održali. Branitelji su se povukli u dvorac Sigetvar.
Turci su posjedovali dvorac Šikloš 143 godine. U prvim se godinama u dvorcu držala veća vojna sila, no nakon pada Sigetvara broj vojnika se stalno smanjivao. Nije bilo većih promjena. Osim kao manje središte turske uprave, dvorac Šikloš služio je i kao skladište oružja, streljiva i hrane.
Savezničke trupe oslobodile su dvorac 1686. za vrijeme vladavine kralja Lipota I. Potom je od 1686. do 1698. godine dvorac bio u vlasništvu carske riznice. Najljepše sačuvana uspomena na tursko doba je Malkoč-begova džamija, obnovljena između 1969.-1993. - nedaleko od dvorca - koja je 1993. godine dobila nagradu Europa Nostra. Njihove posvete mogu se vidjeti i danas.
(1698.-1728.) Obitelj Caprara
Grof Aenea Silvius Caprara Grof Aenea Sylvius Caprara, bivši carski feldmaršal koji je sudjelovao u oslobodilačkim ratovima, dobio je dvorac kao nagradu 1698. godine. General talijanskog podrijetla bio je kratko vrijeme vlasnik Šikloša. Umro je 1701., a njegovi su nasljednici 1728. prodali imanje udovici grofa Adama Batthyányja, baki Eleonóre Strattman.
(1728.-1873.) Obitelj Batthyany
Udovica Kazimira Grofa Batthyany je kupila ogromno imanje za 96.200 HUF. Imala je dvoje djece, grofove Lajoša i Karla. Grof Lajoš Batthyany bio je posljednji nacionalni palatin Mađarske. Dvorac je bio u vlasništvu grofovske grane paladinova mlađeg sina Tivadara. Obitelj Batthyany datira iz 18. stoljeća. Tijekom 19. stoljeća pregradio je dvorac u baroknom stilu. Međutim, obrana više nije bila modernizirana. Najznačajniji član obitelji bio je grof Kazmir Batthyany (1807.-1854.), istaknuti političar liberalne oporbe razdoblja reformacije. U građanskoj revoluciji i ratu za neovisnost 1848.-49. igrao je i istaknutu ulogu kao ministar vanjskih poslova u mađarskoj vladi.
Nakon pada Domovinskog rata pobjegao je u Tursku, a zatim u Pariz. On je tamo umro i tamo je sahranjen. U odsutnosti je osuđen na smrt i konfiskaciju imovine. Godine 1987. njegov je pepeo donesen kući i položen u kapelu dvorca Šikloš. Njegov brat uspio je vratiti imanja u Šiklošu 1860-ih, ali obitelj ih je prodala 1873.
(1873.-1944.) Obitelj Benjovski
Grof Moric Benjovski je posljednji vlasnik dvorca Škloš. Dvorac i pripadajuća imanja kupio je bratislavski odvjetnik Lajoš Benjovski od obitelji Batthyanj 1873. godine.
Njegov stariji sin Moric naslijedio je dvorac i imanje. Braća su čin grofa dobila posvajanjem 1902. godine, uz odobrenje monarha. (Mlađa grofovska grana obitelji potječe od grofa Morica Benjovskog). Grof je bio značajna javna osoba, igrajući odlučujuću ulogu u javnom životu grada Šikloša i Baranjske županije.
Dva puta je ušao u Sabor kao zastupnik Šikloškog izbornog okruga, a tri puta je obnašao dužnost glavnog upravitelja županije Baranya. Tijekom godina provedenih u Šiklošu preobrazio je unutarnje prostore i opremio dotad prazne prostorije dvorca.
Godine 1929. proglasio je dvorac spomenikom. Supruga Morica Benjovskog, grofica Lujza Batthyánj, prodala je dvorac riznici Honveda 1944., nekoliko godina nakon suprugove smrti. Tijekom Drugog svjetskog rata obitelj Benjovski više nije živjela u dvorcu.
Nakon 1944. godine
Nakon kupnje, Državna blagajna počela je dvorac preuređivati u časničko odmaralište, ali su ratna zbivanja 1944.-45. spriječila realizaciju te ideje. Sve do sredine 1950-ih zgrada je stajala prazna, oštećena i opljačkana. Njegova obnova počela je 1956. godine, a u njemu su uređeni muzej, hotel i restoran. Nakon promjene režima hotel i gostionica iselili su iz dvorca. Krajem devedesetih, nakon dugog razdoblja "lebdenja", konačno je raspisan natječaj za korištenje na kojem je Gradska općina Šikloš bila jedini prijavljeni.
prijava je uspjela, te je dobila pravo korištenja. Dvorac ostaje u vlasništvu mađarske države. Nakon gotovo polugodišnjih pregovora, u svibnju 2000. godine potpisan je ugovor i "predan ključ dvorca". U odnosu na prvotnu najavu, država je osigurala manje povoljnu financijsku podlogu, unatoč tome, Općina nije odustala, odlučna je vratiti život u drevne zidine dvorca.
Obnova dvorca Šikloš izvedena je iz dva izvora financiranja koje je raspisala Gradska uprava Šikloša. Između ožujka 2010. i svibnja 2011. južno i istočno krilo dvorca obnovljeno je i restaurirano iz iznosa bespovratnih sredstava od gotovo 1 milijarde kuna iz natječaja „Obnovljivi dvorac na dnu Tenkesa“ Programa EEA i Norveškog mehanizma financiranja. Osim toga, odvijala se restauracija i akvizicija izložbenih predmeta muzejskih prostora. Regionalno vijeće za razvoj južnog Podunavlja dodijelilo je 2010. godine projektu „Turistička osovina Šikloš-Mohač“, koji se provodi u konzorciju Uprave Nacionalnog parka Dunav-Drava, grada Mohač i grada Šikloša, bespovratna sredstva. Bespovratim sredstvima EU od 1 milijarde HUF. U sklopu investicije, od srpnja 2010. do rujna 2011. rekonstruirani su unutarnji prostori barbakana, pristupnog mosta, vrta Kanižai Dorote i dvorske kapele, te stvoren centar za posjetitelje koji odgovara potrebama 21. stoljeća.
