BITKA KOD SIGETA

Bitka kod Sigeta se vodila između 6. kolovoza i 8.rujna 1566. godine.

Vođena je između habsburških snaga pod vođstvom hrvatskog bana Nikole Šubića Zrinskog i osmanlijskih snaga pod vođstvom sultana Sulejmana I.

Završila je porazom branitelja Sigeta, no turska pobjeda je bila pirova – oslabljeni, odustali su od planiranog pohoda na Beč.

Glavna odbrana su bile močvare potoka Almaša koje su ga pretvarale u otok po čemu je i dobio mađarsko ime (Siget = otok).

Najjače je bio utvrđen stari grad, koji nije imao kamenih zidova nego samo od drva i zemlje podignute bedeme i 5 bastiona.

Malena utvrda Siget bila je ključna zapreka turskom nadiranju prema srcu tadašnje Evrope, prema gradu Beču, ali i glavni oslonac odbrane koja je štitila srce Hrvatske od obuhvata sa sjevera.

U to vrijeme, godine 1566., turska vojska je držala u posjedu uporišta Budim i Beograd, a namjera im je zauzeti utvrde Eger i Sigetvar.

Padom Sigeta Turcima se otvara mogućnost okretanja na jug i vrlo brzo tursko konjaništvo može prodrijeti do biskupskog grada Zagreba, a pad Zagreba znači i sigurni pad generalata Karlovca i Varaždina.

Bogato Hrvatsko Zagorje postalo bi meta pljačke turskih odreda.

Sama Bitka

Godine 1566. sultan Sulejman I kreće s više od 100.000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da ovaj put osvoji Beč.

Tako Sulejman I. dolazi do grada Sigeta da sredi “stare račune” sa sigetskim kapetanom.

Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2.500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti.

Prije toga sām se zakleo ovim riječima “Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikom, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnom vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!“

Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Nikoli Šubiću Zrinskom strelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget.

Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskom da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živog, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branioce da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi.

Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj zakletvi.

Sultan Sulejman I. je iznenada umro 4. rujna, ali vezir Mehmed Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral.

Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, do koje nije došlo.

U pokušaju proboja iz grada poginuo je Nikola Zrinski.

Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić, Lovro Juranić.

Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski zapovjednik je dao odsjeći glavu.

Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banja Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik.

Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih evropskih junaka onog vremena, vezir Mehmed paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma.

U tabor carske vojske kod grada Gyora glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna.

Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV., zet Baltazar Batthyanni i svak Franjo Tahy.

Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u porodičnoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.

To junačko djelo Zrinskog, ili kneza Mikule kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje Evrope.

Znameniti francuski ministar na dvoru kralja Luja XIII, napisao je ovo: “Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi.

 I to čudo dogodilo se u Sigetu.”

 Četvorica preživjelih sigetskih branioca su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu.

Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30.000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Beč i Evropu.

Nikola Zrinski mlađi (1620.-1664.), unuk sigetskog junaka, hrvatski državnik i pisac, opisao je u svom epskom djelu pod naslovom “Opsada Sigeta” herojsku smrt svog djeda godine 1566., koja je ušla u sve historijske anale 16. stoljeća. Spomenuta poema pisana je na mađarskom jeziku. Iako ju je pisao Hrvat, smatra se jednom od najvećih dostignuća rane mađarske književnosti.

Nikola Šubić Zrinski slovi i danas za veliku povijesnu ličnost Mađarske  i veoma ga cijene.

Iz toga vremena postoji jedna pesimistična izreka koja se često pripisuje samom Zrinskom koji je znao da pomoći neće biti i da im nema druge nego držati Siget koliko mogu.

Kada su Zrinskog pitali o kraljevskom pojačanju i hoće li uspjeti odbiti Turke, Zrinski je odgovorio: “Bog je visoko, a kralj daleko.”