DESTINACIJA BR.3 Grad Pečuh
Povijest Pečuha odnosi se na povijest današnjeg županijskog sjedišta Baranje, kao i na povijest staro rimskog i još ranijeg keltskog naselja nekada poznatog kao Sopianae.
Nakon što su ga 1543. zauzeli osmanski osvajači, ojačali su Pečuh i pretvorili ga u pravi istočnjački grad. Crkve su pretvorene u džamije - dvije džamije i danas stoje, ali jedna je sada postala kršćanska crkva).
Vojska Lajoša Badena zauzela je grad od Turaka 14. listopada 1686. godine. Godine 1780. Pečuh je od kralja dobio status slobodnog kraljevskog grada.
19. listopada 2005. Pečuh je osvojio titulu Europske prijestolnice kulture (ECF) 2010.
Starorimski i ranosrednjovjekovni grad
Nakon 296. Sopianae je postala glavni grad Valerije. Grad Sopianae osnovali su Rimljani u drugoj polovici prvog stoljeća. Sopianae je u vrijeme Rimljana bio grad od 8-10 tisuća ljudi. Do kraja stoljeća, kao rezultat barbarskih invazija i osvajanja Huna, moć Rimljana je oslabila u regiji. Kad je stigla vojska Karla Velikog, grad je već bio naseljen Avarima i Slavenima. Karlo Nađ nakratko je to područje pripojio Franačkom Carstvu. S crkvenog gledišta pripadao je salzburškoj biskupiji. Kršćanstvo se proširilo u prvoj polovici 4. stoljeća. U to doba nastala su i prva kršćanska groblja u gradu, na mjestu gdje se danas nalazi katedrala. Ostaci kapelice uzdignute iznad ranokršćanske grobne komore. U pećini duboke doline u Mečeku pronađeni su tragovi naselja od prije 60.000 do 80.000 godina, na brdu Makar nalazilo se neolitsko naselje staro oko šest tisuća godina, a na brdu Jakab arheolozi su pronašli ostatke keltskih bedemskih sustava. Prije Rimljana (osim Kelta) na ovim prostorima živjeli su i Iliri.
Grad u srednjem vijeku Podcrkva katedrale
Stari gradski zid u centru Pečuha (ulica Citrom) Nakon osvajanja, ne Pečuh, nego obližnji Baranyavár, postaje središtem novoosnovane Baranjske županije, ali Pečuh ostaje važno crkveno središte i biskupsko sjedište. Kralj Stjepan I. osnovao je biskupiju u Pečuhu 1009. godine. Katedrala u Pečuhu sagrađena je za vrijeme mađarskog kralja Petra Orseola, koja je s vremenom postala vladarevo groblje. Godine 1064. kralja Salomona ovdje je okrunio pečuški biskup Sveti Mor. Te je godine kralj ovdje proslavio Uskrs, nakon što je sklopio mir sa svojim rođakom, kasnijim kraljem Gezom I. Sljedećeg dana katedrala je izgorjela i tek tada je sagrađena katedrala koja i danas postoji. Grad se prvi put spominje 1235. kao Pečuh; u zapisu se pojavljuje ime Pechyut (Pécs út). U gradu se nastanilo nekoliko samostanskih redova, a prvi su bili benediktinci 1076. godine. Godine 1181. u gradu je već postojala bolnica. Prvi dominikanski samostan sagrađen je 1238. godine u Pečuhu. Lajoš Nađ osnovao je sveučilište u Pečuhu 1367. na savjet svog vicekancelara, pečuškog biskupa Vilmoša. Bilo je to prvo sveučilište u Mađarskoj. Godine 1459. humanistički pjesnik Janus Pannonius postao je pečuškim biskupom, dodatno je ojačao kulturni karakter grada. Godine 1476. ovdje se sastao i parlament.
Godine 1495. Ugarski kralj Ulaslo II. i turska Porta sklopili su ovdje primirje na tri godine, no nakon katastrofe u Mohaču, vojska Sulejmana Velikog opljačkala je Pečuh, poklala stanovništvo, a grad spalila.
Pečuh za vrijeme turske vladavine Opsada Pečuha (1541.) i Opsada Pečuha (1664.)
O tome tko bi trebao biti ugarski kralj, mnijenje zemlje bilo je podijeljeno. Grad Pečuh podržavao je Ferdinanda Habsburga, ali je ostatak Baranjske županije podržavao Janoša Sapoija.
U ljeto 1527. Ferdinand je porazio vojsku Sapoje i okrunjen je 3. studenog. Ferdinand je nagradio grad za njegovu lojalnost i oslobodio grad od 12 godina oporezivanja u dvije povelje izdane u veljači 1528., dopuštajući gradu da se obnovi i ojača
Godine 1529. Turci su zauzeli Pečuh i krenuli prema Beču, ali nisu uspjeli zauzeti grad. Godine 1532. ponovno su pokušali zauzeti habsburšku prijestolnicu. U to vrijeme, pod turskim pritiskom, grad je prihvatio Janoša za kralja, koji je u gradu boravio mjesec dana u proljeće 1533. godine. Godine 1540. kralj je umro. Godine 1541. Turci su na prijevaru zauzeli Budim i naredili Izabeli, Janoševoj udovici, da im prepusti Pečuh, koji je bio od strateške važnosti. Stanovnici su se odlučili na otpor, uspješno su obranili grad i zakleli se na lojalnost Ferdinandu, koji im je isprva pomagao, ali se kasnije na prijedlog svog savjetnika usredotočio na Sekešfehirvar i Estergom. Stanovnici Pečuha su znali da ne mogu zadržati grad bez Ferdinandove pomoći, pa su 20. srpnja 1543. dobrovoljno otvorili vrata Kasim Bey Gazi. Nakon što su ga zauzeli, osmanski osvajači su ojačali i pretvorili Pečuh u pravi istočnjački grad. Crkve su pretvorene u džamije - dvije džamije i danas stoje, ali je jedna sada postala kršćanska crkva. Osim toga, izgrađene su turske kupelji i svetišta, osnovane su škole Kurana (medrese), a izgrađen je i sufijski samostan Tettyén (tekije). Pečuh (Pécs) se pretvorio u važan balkanski trgovački grad, čiju ljepotu slavni turski putopisac Evlija Čelebija uspoređuje sa Istanbulom.
Ističe prisutnost i važnost potoka čiste vode u gradu. Kao bogati osmanski trgovački grad, Pečuh je stotinu godina bio otok mira u ratnom metežu koji je bjesnio oko njega. Godine 1664. vojska Nikole Zrínjskog stigla je do Pečuha. Zrínski je znao da čak i ako zauzme grad, neće ga moći zadržati, toliko je bio duboko u osmanskom teritoriju. Razbio je Mečekre minobacačkim topovima, zatim ga opljačkao i spalio; međutim, nije uspio zauzeti njegov dvorac. Razoren je i srednjovjekovni Pečuh. Nakon oslobođenja Budima (1686.) kršćanska je vojska krenula u oslobađanje Pečuha. Prethodnica je provalila u grad i opljačkala ga jer zidine godinama nisu ojačavane. Turci su vidjeli da neće moći zadržati grad, pa su ga spalili i povukli se u tvrđavu. 14. listopada vojska Luja Badenskog zauzela je grad i uništila akvadukt koji je vodio do dvorca. Zarobljeni Turci tako nisu imali drugog izbora, već su 22. listopada predali dvorac. U gradu je vladao vojni sud pod zapovjedništvom zapovjednika Karla von Thüngena. Bečki je dvor prvo želio uništiti grad, ali ga je kasnije odlučio zadržati kako bi uravnotežio utjecaj Sigetvara, koji je još uvijek bio u turskim rukama. Prema istraživanju iz 2011. godine, u vrijeme Turaka 2/5 stanovništva Pečuha bili su Mađari, a više od polovice Južni Slaveni. Čelnici grada bili su muslimanski Južni Slaveni.
Ponovno rođenje grada
Unutrašnjost katedrale Grad se polako ponovno počeo razvijati, ali nikada nije povratio stari sjaj. Razvoj su dodatno usporile dvije epidemije kuge koje su izbile 1690-ih. Godine 1688. u grad su stigli doseljenici iz južnih njemačkih pokrajina kako bi zamijenili izbjeglo i ubijeno stanovništvo. U nadolazećim vremenima oko četvrtine stanovništva Pečuha činili su Mađari, ostalo Nijemci i Južni Slaveni. Uobičajeno je da se njemačko stanovništvo doselilo u središte grada okruženo zidom, Južni Slaveni naselili su se u predgrađima izvan zida, dok je mađarska manjina uglavnom živjela u vinogradima oko grada. Pečuh nije podržao Rákócijevu borbu za slobodu, stoga je Vojska Ferenca Rákóczija II. opljačkala grad 1704. U 18. stoljeću počinje se razvijati industrija, formiraju se cehovi. Zahvaljujući tursko-balkanskoj tradiciji, nastavljena je obrada kože, izgrađena je nova gradska vijećnica, započela je trgovina, a zahvaljujući njemačkim doseljenicima procvjetalo je vinogradarstvo. Eksploatacija ugljena započela je krajem stoljeća. Kao iu drugim gradovima, stanovništvo se uglavnom bavilo privredom, ali je osim toga poljoprivredna proizvodnja (osobito vinogradarstvo) imala vrlo važnu ulogu u životu građana grada. Majstori su ponovno organizirani u cehove i obavljali su važne poslove u gradskoj upravi. Trgovina je procvjetala, Glavni (danas Széchenyi trg) i (sada Jókai trg) ponovno su postali poprišta sajmova i tržnica. U to vrijeme još je bilo dosta jednokatnica, a u predgrađima više zapaljivih kuća sa slamnatim krovom. Istodobno, crkvene, privatne i gradsko-županijske poslovne zgrade s krovovima od crijepa također su definirale gradski krajolik (Gradska vijećnica, (Várgyeháza), zgrada Kaptolnog arhiva itd.). Postojali su obrtnici (npr. zlatari, postolari, krojači i dr.) čije su se radionice i prebivališta nalazili u najprometnijem, središnjem dijelu središta grada, u njegovoj osi istok-zapad i na glavnom trgu. Istodobno, središte pečuške industrije i dalje se nalazilo istočno od središta grada. Ovdje, uz potok Tettye, postojali su mlinovi i radionice (barutana, mlin za žito, mlin za papir, uljara, mlin za štule itd.), a ovaj važan izvor vode koristili su i kožari koji su se nastanili uz potok. Grad se želio riješiti svog feudalnog gospodara, pečuškog biskupa, i postati slobodnim kraljevskim gradom.
György Klimó pristao bi na to, ali Rim mu je zabranio. Biskup je bio iznimno prosvijećena osoba, utemeljio je prvu gradsku tiskaru, a 1774. stvorio je i prvu javnu knjižnicu u zemlji, za koju je predao 3000 knjiga iz biskupske knjižnice.
Danas njegova građa obogaćuje Sveučilišnu knjižnicu u Pečuhu. Na kraju je Mária Terézia udovoljila zahtjevu Pečušana podižući grad u rang slobodnog kraljevskog grada 1780. (prema drugim izvorima 1777.) nakon biskupove smrti, čak i prije nego što je imenovan novi biskup.
Pečuh je 21. siječnja 1780. postao slobodnim kraljevskim gradom.
Godine 1787. Prema prvom popisu koji je naredio József II. , u gradu su bile 1474 kuće, u kojima su živjele 1834 obitelji, s ukupno 8853 stanovnika, od čega 133 svećenika i 117 plemića.
Godine 1785. Akademija iz Győra preselila se u Pečuh, a s vremenom je pretvorena u Pravnu akademiju.
XIX stoljeće
Početak 19. stoljeća bio je doba bogaćenja buržoazije. Godine 1839. izgrađeno je prvo kazalište u gradu. Do 1848. u Pečuhu je živjelo 1739 industrijskih radnika, a neke od manufaktura bile su poznate u cijeloj zemlji. Tvornica željeza i tvornica papira bile su među naj modernijima toga vremena. Uz prerađivačku industriju koja se razvijala, zadržala se i dosta proširila mala industrija. Širenje lokalne trgovine, širenje modernih financijskih institucija (banke, osiguravajuća društva, itd.), širenje željezničkog sustava i širenje obrazovnog sustava bili su usko povezani s usponom industrije u Pečuhu. Ubrzo je izgrađena tvornica šećera i pivovara.
Tada je osnovana poznata tvornica porculana Žolnay, koju je Franjo Josip I. posjetio dva puta.
Važna je bila eksploatacija ugljena. Tada je grad imao 14.616 stanovnika. Vijest o revoluciji 1848.-49. i ratu za neovisnost stigla je iz Moháča 18. ožujka 1848., a u gradu se pojavilo nekoliko simpatičnih plakata. Pečuh je nakratko zauzela hrvatska vojska. U siječnju 1849. zauzela ga je vojska generala grofa Nugenta na čelu habsburških trupa. Nakon nagodbe (1867.), nakon obnove ustava, Pečuh se brzo razvijao, kao i većina gradova u zemlji.
Željeznice iz 1868. godine, željeznicom je povezan s Barčom, a od 1882. s Budimpeštom. Željezničke pruge Barč, Moháč (izgrađena prva, već 1857.) i Budimpešta dale su novi poticaj razvoju grada.
Dana 1. lipnja 1877. kralj je imenovao Nándora Dulánszkyja biskupom Pečuha. Dulánszky je djelovao u gradu: obnovio je pečušku katedralu, osnovao školu gregorijanskog pjevanja, modernizirao biskupijsku tiskaru i uz pomoć sestara milosrdnica osnovao pet djevojačkih škola. Budući da su imućniji stanovnici grada voljeli kulturu, biskupska knjižnica nije bila dovoljna, pa je u današnjoj Ulici Sepeši Ignaca sagrađena sadašnja klasicistička nova zgrada knjižnice.
Ferenc List je krajem 1846. godine održao dva koncerta u gradu za publiku željnu koncerta. U njegovoj knjizi gostiju ime Franje Josipa I nalazi se na prvoj stranici. Vladar ga je posjetio dva puta.
U 18. stoljeću počinje se razvijati industrija, formiraju se cehovi. Zahvaljujući tursko-balkanskim tradicijama, nastavljena je obrada kože, izgrađena je nova gradska vijećnica, započela je trgovina, a zahvaljujući njemačkim doseljenicima, procvjetalo je vinogradarstvo. Eksploatacija ugljena započela je krajem stoljeća. Kao i u drugim gradovima, stanovništvo se uglavnom bavilo privredom, ali je osim toga poljoprivredna proizvodnja (osobito vinogradarstvo) imala vrlo važnu ulogu u životu građana grada. Majstori su ponovno organizirani u cehove i obavljali su važne poslove u gradskoj upravi. Trgovina je procvjetala, Glavni (danas Széchenyi trg) i (sada Jókai trg) ponovno su postali poprišta sajmova i tržnica.
XX stoljeće
Prije drugog svjetskog rata u gradu je započeo tramvajski promet. A 1912. godine započela je proizvodnja u Tvornici duhana u Pečuhu. U listopadu 1918. južni dio Baranje okupirale su trupe Srbije i Antante, koje su grad držale do 1921.; za to vrijeme bila je dio srpsko-ugarske republike Baranja-Baja. Srpska okupacija i pljačka usporili su razvoj industrije i trgovine u Pečuhu. Uslijed povlačenja novih državnih granica, grad je izgubio južna trgovišta.
Godine 1923., nakon rata, Sveučilište Eržebet preselilo se iz anektirane Bratislave u Pečuh, što je dalo poticaj intelektualnom razvoju grada do danas.
Tijekom Drugog svjetskog rata Pečuh je pretrpio tek manja oštećenja, unatoč činjenici da se velika tenkovska bitka odvijala 20-25 kilometara južnije, u blizini Villanja.
Crvena armija je zauzela Pečuh 29. studenoga 1944. godine, čime je okončan rat u gradu. Potkraj 1940-ih bivšim privatnim vlasnicima oduzima se imovina, a industrijski pogoni postaju državno vlasništvo. Nakon rata, razvoj Pečuha je dosegao neviđene razmjere. Grad je izrastao u jedno od industrijskih središta Mađarske. Ponajprije razvoj rudarske industrije, budući da su samo Pečuh i Komló u zemlji kopali crni ugljen za koksiranje neophodan za proizvodnju željeza i čelika. Osim toga, vađenje rude urana počelo je početkom 1960-ih, u pet rudarskih postrojenja do 1980-ih. Zbog toga se gradsko stanovništvo značajno povećalo, do tada na 180.000. Građevinska industrija bila je uspješna. Zahvaljujući njegovim aktivnostima rođena su dva nova okruga (Kertvaros i Uranvaros), a izgrađen je i sustav daljinskog grijanja. Razvila se park šuma Mečeki, gdje su u društvenom radu izgrađeni zabavni park, zoološki vrt i preteča današnje lake željeznice Mečeki, Pionirska željeznica. Oko grada su izgrađena mnoga nova planinarska mjesta i naselja za odmor. Na Mišinateto je na mjestu nekadašnjeg televizijskog tornja i vidikovca izgrađen novi toranj koji je u međuvremenu postao jedan od simbola Pečuha. Preustroj Mađarske narodne vojske zahvatio je i grad Pečuh. 22. mehanizirana streljačka pukovnija stacionirana u vojarni Endre Bajcsy-Zsilinszky u Kertvarošu, likvidirana je 1987., a sama vojarna zatvorena je 4 godine kasnije.
Od promjene režima Opširnije:
Vrijeme nakon promjene režima osjetljivo je utjecalo na Pečuh, industrijski pogoni su gotovo bez iznimke zatvarani zbog ne ekonomičnih uvjeta, nova industrijska postrojenja ostala su na neznatnoj razini u odnosu na prijašnja, a nezaposlenost je enormno porasla.
Devedesetih godina prošlog stoljeća blizina rata u Jugoslaviji znatno je smanjila turizam. U novije vrijeme eksploatacija ugljena, koja je radila tek na ne znatnoj razini, prestala je u svibnju 2004. godine. Nekoliko tjedana nakon završetka vojnog roka, 30. studenog 2004., MH 101. Miklós Szigetvári Zrínyi mješovita topnička brigada stacionirana u gradu, koja je bila posljednja topnička brigada mađarskih oružanih snaga, raspuštena je.
Prekid formacije zahvatio je 500 ljudi. Bivša vojarna na periferiji grada 2009. godine preuzeta je u privatne ruke, a 2010. godine počelo je rušenje tog mjesta. Iako se gospodarska struktura grada promijenila na prijelazu u sljedeće tisućljeće - znanje, zdravstvo i kulturna industrija sve su više dolazile u prvi plan - ono što se nije promijenilo jest to da je Pečuh ostao višestruko naselje, u kojem su tradicije i vrijednosti nacionalnosti kombiniraju. To je također pomoglo ostvarenju težnji da Pečuh osvoji titulu Europske prijestolnice kulture (EPK) 2010. 19. listopada 2005. (ispred gradova Miškolc i Eger). Velike investicije, kao što su Centar Kodály, Regionalna knjižnica i centar znanja Južnog Podunavlja i kulturna četvrt Žolnay, nisu dovršene do prve polovice 2010., pa su Pečuhu pripremljene alternativne lokacije (Narodno kazalište u Pečuhu, Sveučilište u Pečuhu aula Medicinskog fakulteta, kao i sinagoga). Službeni ambasadori EKF-a bili su Panonska filharmonija, ženska košarkaška reprezentacija Mizo Pečuh 2010., Koncertni puhački orkestar željeznice iz Pečuha i Balet iz Pečuha. Susret narodnog kazališta u Pečuhu (poznatiji kao POSZT) danas je jedan od najznačajnijih kulturnih događaja u zemlji. Ranokršćanske grobne komore već su na popisu UNESCO-a kao dio svjetske baštine. Dovršene autoceste M6 i M60 povezuju Pečuh s Budimpeštom. Godine 2010. život grada je snažno oživio. Nebrojeni kranovi izrasli su iz zemlje, posvuda su se obnavljale i gradile.
Spektakularno je porastao i broj turista u sjedištu županije. Prema podacima TDM Pécs, broj noćenja gostiju u ožujku i travnju porastao je za 25 posto u odnosu na prethodnu godinu. Ukupno 44,5 milijardi HUF otišlo je u niz događaja kulturnog kapitala. Godine 2016. nakon više desetljeća srušen je neboder u Pečuhu. Grad planira izgradnju na tom mjestu zgradu od 25 katova. Do 2017. grad je bio blizu bankrota, pa je vlada prebacila 1,77 milijardi HUF gradu za pomoć kulturnim institucijama. A Fides je imenovao strateški upravni odbor koji će voditi grad umjesto gradonačelnika Žolta Pave.
